Autorski tekstovi prof. dr Vesko Drašković

  1. Fizička aktivnost

Fizičku aktivnost trebalo bi smatrati za osnovni faktor koji doprinosi zdravlju ljudi. Maneley (1996) navodi da, iako je nauka o fizičkoj aktivnosti kompleksna oblast još uvek u razvoju, danas postoje brojni jaki dokazi da redovna fizička aktivnost veoma povoljno utiče na zdravlje. Stoga se mora ozbiljno prionuti na poboljšanje zdravlja ljudi, afirmišući zdravu fizičku aktivnost vezbanjeizdravlje.rs . Pošto je fizička aktivnost direktno povezana sa sprečavanjem bolesti, kao i prerane smrti, a takođe i sa održavanjem visokog kvaliteta života, mora joj se posvetiti isto toliko pažnje koliko se poklanja i drugim pitanjima zdravlja, od opšteg društvenog značaja.

Potreba savremenog čoveka za fizičkim kretanjem kao imperativom opstanka bila je odlučujuća prilikom izbora teme ove monografije. Imajući u vidu, pre svega, zdravlje stanovnika urbanih sredina, koje je evidentno ugroženo savremenim načinom života, a sa kojim su često povezani i neadekvatni radni uslovi, nametnula se potreba za jednim ovakvim radom. Koristeći dosadašnja iskustva domaćih i stranih istraživanja, napravljen je pokušaj da se rasvetli problematika efekata trenažne tehnologije na fizičku radnu sposobnost osoba sa hipokinetičkim sindromom. Kao što je složen sistem destruktivnih procesa u organizmu izloženim nekretanjem, složenost oporavka još je veća. Oporavak kretanjem jeste pre svega revitalizacija, što znači oporavak i osveženje zapuštenih sistema u organizmu. Trenažna tehnolohija ima zadatak da kontroliše ovaj proces i prilagođava ga stvarnim vrednostima organizma. Trenažna tehnologija je skup saznanja, utvrđenih pravila i kontrolisanih rezultata. Saznanje o nemoći organizma je polazište. Da bi se izgradio vrednosni sistem neophodan je multidisciplinaran pristup i uska veza nauke i prakse. Trenažna tehnologija nameće se kao jedno realno i racionalno rešenje. vezbanjeizdrvlje.rs

Iako je fizička kultura mlada nauka iznenada je dobila vodeću ulogu u stvaranju prevencije, korekcije, terapije i sporta kao osnovne vrednosti vitalnosti pojedinca, samim tim i zajednice. Hipokinezija kao problematika okupila je mnoge naučne discipline iz oblasti medicine, odnosno zdravlja, kulture, sporta, psihosocijalnih istraživanja, a primarno mesto ostavila je pokretu, terapijskoj aktivnosti odnosno fizičkoj kulturi. Složenost zahteva i određenost sporta i fizičke kulture uopšte, stvorili su raznovrsnost njihovog značaja. Doprinos fizičke kulture je prvenstveno u tome što u osnovi koristi i izučava pokret – kretanje u funkciji organizma izloženog naporu. Kinetički (kretni) programi nezaobilazna su karika u borbi protiv hipokinezije. Pokret kao sredstvo stimuliše organizam na funkcionisanje, što je u prirodi svakog tela.

Upravljanje čovekovim pokretima i telesnom aktivnošću, omogućeno je funkcionisanjem centralnog nervnog sistema, koji u osnovi funkcioniše kao kibernetski sistem, pri čemu se upravljanje najčešće definiše kao proces prevođenja nekog sistema (u ovom slučaju ljudskog organizma, odnosno: nekih njegovih sposobnosti i karakteristika – fizičke radne sposobnosti, motoričkih sposobnosti i morfoloških karakteristika) iz postojećeg stanja (inicijalno stanje) u novoformirano (željeno – finalno) stanje, sa ciljem postizanja optimalnih rezultata.

Trenažna tehnologija vezbanjeizdravlje.rs, kao proces upravljanja u toku transformacionog procesa, upravo omogućava primenu onih programskih sadržaja vežbanja, koji treba da dovedu do željenih ili mogućih promena sposobnosti i karakteristika vežbača. Dovođenje vežbača iz inicijalnog u finalno stanje, koje bi trebalo po pravilu da je na višem nivou, ostvaruje adaptaciju vežbača na uslove koji se sastoje u neprekidnom menjanju i usmeravanju u pravcu postizanja što većeg radnog učinka u određenom vremenskom intervalu, odnosno teži se postizanju što veće fizičke radne sposobnosti.

Sintagmom „fizička radna sposobnost“ označava se niz funkcionalnih (fizioloških) i psihofizičkih karakteristika radno sposobnog stanovništva. Fizički status podrazumeva da čovek ima dovoljno snage (u širem smislu reči) za ciklus od dvadeset četri sata, za rad, slobodno vreme i san. Vrlo često ljudi nemaju snage za san pa ulaze u proces zamora, koji prelazi u hronični umor.

Hronični umor se kompenzuje toksinima i tako su ulazi u „začarani krug“ hipokinetičkog sindroma. Najšire gledano, fizička radna sposobnost obezbeđuje nesmetano obavljanje svakodnevnih poslova sa optimalnom efikasnošću. Visoke vrednosti ovog ljudskog svojstva, međutim, ne odnose se samo na radni deo dana u kojem zaposleni ostvaruju svoje egzistencijalne prinadležnosti, već podrazumevaju krepkost, vitalnost i mentalnu svežinu tokom čitavog dana, dakle i tokom slobodnog vremena.

Umoran od posla savremeni urbani čovek obično jedva čeka da po dolasku kući sedne za trpezu, a zatim se zavali u krevet ili fotelju da „dremne“, malo pročita novine i zatim se do kraja dana posveti gledanju televizije ili, eventualno, nekom kućnom (sedećem) hobiju. Nakon dužeg ili kraćeg perioda provedenog u takvom režimu, uprkos fizičkoj pasivnosti, čovek počinje da oseća hroničan zamor, njegov aparat za kretanje sve je manje upotrebljiv, brojne kardio-respiratorne smetnje sve su češće. Kada hrana i piće preuzmu ulogu sedativa, kao i depresivno stanje, ozbiljni su pokazatelji umora koji je prešao u hroničan zamor. Alkohol, duvan i hrana su ozbiljni antidepresivi i sedativi. Tu se već stvorio ambijent „začaranog kruga“ iz kojeg se bez stručne pomoći ne može izboriti bez obzira na psihički voljni moment i upornost. Čovek vremenom stiče navike konzumiranja koje su daleko od uživanja. Taj stereotip više liči na trošenje nego na smisao. Poslovne aktivnosti su stereotipne i uglavnom su u smanjenom fizičkom naprezanju, zato se i kaže da su sedenterne. Nedostaci se vrlo često vide u ograničenom funkcionisanju u slobodnom vremenu. Sve je teže fizički savladati pokretljivost u osnovnim obavezama slobodnog vremena.

Ako se sagleda dnevni režim savremenog čoveka, jasno je da on nema dovoljno energije da završi dan, uprkos tome što je u organizam uneo velike količine hrane i tečnosti koje često premašuju njegove optimalne energetske zahteve. To na neki način stvara apsurdnu situaciju – čovek se oseća umornim, bez dovoljno energije za normalan završetak dana, iako je najviše vremena proveo u sedenju ili ležanju, i pri tom unosom hrane obezbedio dovoljno energije za fizički rad. Savremeni čovek se zato, osećanjem sve većeg zamora, sve više i pasivno odmara, čime se zapravo polako, ali sigurno, udaljava od zdravlja. Karakteristike umornog organizma su merljive i često hronične. Merenjem vrednosti jasno se pokazuje stanje na osnovu koga je lako proceniti destrukcije u narednom vremenu. Osnovna karakteristika trenažne tehnologije je merenje i predviđanje. vezbanjeizdravlje.rs

Značaj kretanja najviše se ogleda kod osoba koje imaju zdravstvene probleme – bol u klomeu, išijas, deformiteti kičme i stopala, dijabetes, osetopatija, osteopenija… Zdravstveni problemi mogu biti prolaznog i hroničnog karaktera. Bez obzira na zdravstveni status vežbanje se pojavljuje kao nezaobilazan proces u prevenciji, korekciji, terapiji i rekreaciji. Prve rezultate smo dobili upravo kod osoba koji su imali zdravstveni problem. Merljivost postignutih rezultata jasno pokazuje značaj i ujedno oprez od mogućih kontraindikacija u naporu.

Kontraindikacije u naporu značajan su faktor koji treba pažljivo analizirati kako vežbanjem ne bi prouzrokovali gora stanja. Tako se i nametnula potreba za formiranjem trenažne tehnologije vezbanjeizdravlje.rs kojoj je primarni zadatak da se izbegnu kontraindikacije u naporu i da se pravilno tretira problem do finalnog rezultata. Za formiranje trenažne tehnologije neophodan je reprezentativni uzorak. Naše interesovanje za pokretom razvija se od 1974. Prvi rezultati dobijeni u neposrednoj praksi pokazali su nam pravac i usku povezanost nauke i prakse. S obzirom na granične vrednosti u naporu, gde medicina preporučuje mirovanje, usled nemogućnosti praćenja uticaja vežbanja na stanje pacijenta ili vežbača, svako merenje zahteva multidisciplinaran pristup i jasan trenažni. program vezbanjeizdravlje.rs

Od 1987. aktivno istražujemo pokret u empirijskoj građi od preko 40 000 korisnika u raznim uslovima primene rekreativnih programa i starosnoj dobi. Godišnje uradimo oko 10 000 testova koji ukazuju na problematiku korekcije programa dobijenim rezultatima i tendenciju razvoja hipokinetčkog sindroma. Iz tog bogatog iskustva primenom autentičnog programa iz oblasti rekreativnog vežbanja jasno smo pokazali značaj planiranog i stručno vođenog, redovnog vežbanja, kako u tretiranju i unapređivanju funkcionalnih sposobnosti tako i u prevenciji. vezbanjeizdravlje.rs Dobijeni rezultati ukazuju da su posledice mnogo veće i ozbiljnije nego što smo očekivali i da se vežbanje više primenjuje u terapijskim nego u preventivnim svrhama. S obzirom na složenost zahteva terapijskog vežbanja po zdravlje korisnika neophodna je kontrola, stručno vođenje i dozirano opterećenje. Tako smo došli do formiranja vezbanjeizdravlje.rs Složenost posledica nekretanja na zdravlje naglašava zonu kontraindikcija u naporu gde je neophodna primena trenažne tehnologije.

Od 1978. postavili smo radni naslov istraživanja: „Primena programa opterećenja za kategoriju ljudi u urbanoj sredini sa ciljem podizanja fizičkog statusa na nivo zdravih ljudi“. Tretirane su sve uzrasne kategorije i mogućnosti primene vežbanja od dece i invalida do vrhunskih sportista. Ovako heterogen i multidiscilinaran program pokazao je neophodnost i značaj trenažne tehnologije. Složenost zahteva kod tretiranja napora i primene trenažne tehnologije uslovljava stručnost i znanje, kako u razumevanju problematike opterećenja tako i u neposrednoj primeni. Destrukcija izazvana nekretanjem uslovila je zahtev brze korekcije programa. Sa pravom možemo konstatovati da jedan program rekreacije, koji ima svoju primenu, kvalitet i korisnike, zastareva od tri do pet godina. U ovoj vremenskoj distanci program treba stalno korigovati na bazi dobijenih rezultata koji direktno mere funkcionalnu snagu u organizmu. Razlog je upravo nemoć organizma, a ne njegov napredak. Nedostatak obrazovnog programa koji je previše opšteg karaktera, uslovilo je stvaranje nedovoljno stručnih kadrova. Takođe, veliki nedostatak u obrazovnom programu jeste nedovoljna primena prakse, odnosno teorijska znanja nisu tretirana u praktičnoj primeni. U ovom slučaju znanje u početku zna da zbuni i inhibira. Za sva stručna lica, koja primenjuju i kontrolišu bilo kakav oblik napora u rekreativnim programima, neophodna je permanentna edukacija u vidu seminara i kongresa gde bi dopunjavali svoja znanja i pratili tendenciju razvoja hipokinetičkog sindroma.

Analizom potreba i mogućnosti vremenom su se iskristalisala interesovanja i pravila. Nisu samo fizičke i zdravstvene mogućnosti polazište i kriterijumi. Ono do čega smo došli u istraživanju i tretiranju ovih problema jeste da korisnik vrlo malo, ili gotovo ništa ne zna o značaju vežbanja i motivaciji. Motivisanost za vežbanje je uglavnom estetska ili zdravstvena. Testiranjem u dužem vremenskom intervalu, koliko ljudi uopšte znaju o vežbanju i zdravlju, dobili smo poražavajuće rezultate.Tako je i formirano savetovalište sa temom: Nema glupih pitanja postoje samo glupi odgovori.

Primena praktičnih programa vezbanjeizdravlje.rs usko je vezana za rezultate istraživanja koje redovno sprovodimo na bazi dobijenih rezultata uz korekciju programskih sadržaja.

Jedno od značajnijih istraživanja koje smo sprovodili u neposrednoj primeni programa trenažne tehnologije u Studiju N1, jeste koliko su ljudi obrazovani i kako obrazovanje direktno i indirektno utiče na motivisanost za vežbanje. Praćenje ove problematike bilo je u periodu od 1987. do 2010. Niz radova objavljenih na stručnim kongresima, koji ukazuju na značaj ove problematike jasno pokazuju visoku povezanost obrazovanja i motivacije koji mogu znatno da poboljšaju kvalitet života.

Interesantan je zaključak do koga smo došli obradom dobijenih podataka. Po stavu Svetske zdravstvene organizacije procenat obrazovanih, osposobljenih i realno motivisanih ljudi koji upražnjavaju vežbanje trebalo bi da bude od 10–15%. Populacija koja je izrazila motiv da vežba bila je u kategoriji obrađivanih rezultata. U dobijenim rezultatima, kako se povećavao broj ispitanika, tako se smanjivao i procenat, pa se može reći da na uzorku od deset hiljada ljudi gubimo značaj izražen u procentima i dobijamo izuzetke, a što je i bilo za očekivanje.

Paralelno istraživanje na tržištu u komparativnom smislu pokazuje validnost ovih rezultata, jer se vrlo često „glupost“ pojavljuje kao najprofitabilniji artikal.

Kao što je znanje neophodno i potrebno, tako je i glupost opasna. U formiranju kriterijuma vrednosti, kao uslov za odabir programa koji utiču na stil, komfor i unapređenje zdravlja, neophodno je znanje. Formalni obrazovni sistem je spor, glomazan i vrlo često dosadan.

Sistem permanentnog ili neformalnog obrazovanja daje realnu šansu za znanjem koje je, sažeto i primenljivo u formiranju kriterijuma odabira. U svim društvenim sistemima gde je dominantan formalni sistem obrazovanja gotovo i nije postojao neformalni. Permanentan sistem obrazovanja podrazumeva internacionalnu korespondenciju znanja, pa slobodno možemo reći da je demokratski, društveni sistem uslovljen ovim obrazovanjem.

Zakasnelo obrazovanje povećava zonu rizika i kontraindikacija u načinu života savremenog čoveka. Značaj istraživanja koje smo radili po svim tematskim područijima (sociologije, fiziologije, funkcionalne anatomije, dijagnostike itd.) ukazuju na ovu problematiku kao uzročno-posledičnu manifestaciju koja je rezultat višegodišnjeg načina loših navika u životu savremenog čoveka. Dobijeni rezultati u istraživanju pokazuju usku vezu između obrazovanja, funkcionalnih sposobnosti u organizmu i narušenog zdravlja kao posledice velikog broja riziko faktora u životu savremenog čoveka. Složenost destrukcija u načinu života usložnjava i probleme sa kojima se čovek susreće. Problemi vrlo često narušavaju zdravlje pa se pokazuje neophodnost povezanosti obrazovnog i sistema vežbanja u jednu celinu.

I najbolji rezultat u zdravstvenom pogledu neće biti dovoljan da se usvoje zdrava načela ukoliko svest nije dovoljno formirana. Svest čoveka određuje i motive, pa time i aktivno učešće u neposrednom programu. Samo kod vežbača kod kojih smo uspeli obrazovnim programom da podignemo nivo znanja, uspeli smo da formiramo potrebu a ne obavezu za zdravim načinom života. vezbanjeizdravlje.rs

Zato smo se posvetili značaju obrazovanja i stalnog praćenja problema savremenog čoveka. S obzirom na dobijene rezultate u istraživanju, formirali smo savetovalište pod geslom: „Nema glupih pitanja, postoje samo glupi odgovori“. Ovaj pristup je ohrabrio sve zainteresovane da mogu dobiti odgovor kako postići sklad organizma i izlečiti različite vrste simptoma bolesti optimalnim fizičkim naporom bez obzira na znanje koje poseduju. Svakodnevni stres, nepravilna ishrana, fizičke povrede i nasleđeni genetski faktori, mogu biti činioci pogoršanja zdravstvenog stanja i uzroci ozbiljnih degenerativnih promena, ponekad sa fatalnim ishodom.

Parafrazirajući narodnu poslovicu koja kaže da zdrav čovek misli na više stvari, a bolestan samo na jednu, stručnjaci ukazuju na značaj obrazovanja u prevenciji za održavanje optimalnog zdravstvenog statusa. Čovek treba da vodi računa o zdravlju pre nego što dođe do prvih simptoma bolesti. Zato adekvatan i specijalno prilagođen program fizičkog opterećenja može podići imunitet organizma i sprečiti pojavu i razvijanje različitih vrsta bolesti. Čovek ne mora da se razboli da bi shvatio da mu je zadravlje narušeno. Pre manifestacije bolesnog stanja pojavljuje se umor, hroničan zamor organizma, koji sa pratećim simptomima ukazuju na ozbiljnost stanja u kojima se organizam nalazi.

Praktična potreba u dijagnostici i praćenje posledica hipokinetičkog sindroma, formiralo je odgovarajuću trenažnu tehnologiju koja ovu problematiku može da prati i tretira. Tako se i formirala trenažna tehnologija za potrebe prema mogućnostima korisnika i vrsti posla. vezbanjeizdravlje.rs

Zahvaljujući trenažnoj tehnologiji vezbanjeizdravlje.rs moguće je uvek proceniti deficite i zone rizika u opterećenju, zatim dinamiku napredovanja kako bi se primenio odgovarajući program. Individualni pristup je jedino moguć i ispravan.

Individualne su osobine i vrednosti, a za kolektive i grupe izvedeni su stavovi i opšti kriterijumi u proceni riziko faktora. Tehnologijom rada u svakom momentu moguće je dobiti rezultat, inkorporirati ga u trenažnu tehnologiju i korigovati zadati program.

Na kvalitet treninga utiču brojni faktori: vreme, starosna dob, pol, zdravstveno stanje. Kao što su početne vrednosti precizne tako je i program precizan. Jedna od karakteristika organizma jeste pol i često ga koristimo kao kriterijum za formiranje programa za muškarce i žene. Muškarci i žene imaju opšti, zajednički program inicijalne dijagnostike, jer u funkcionalnim vrednostima merenim u početnom aerobnom komforu nema značajnije razlike koje bi ukazivale na problem merenja i utvrđivanje početnog statusa.

Dosadašnjim istraživanjem i postignutim rezultatima stvoren je kriterijum koji je neophodan za formiranje i primenu trenažne tehnologije. vezbanjeizdravlje.rs Da je vežbanje zdravlje svi znaju, a kakvo je vežbanje zdravlje, to je velika nepoznanica i za same stručnjake koji realizuju ove programe. Uvođenjem stalne kontrole kroz dijagnostička i kontrolna testiranja moguće je ostvariti kriterijum rada koji pre svega pruža veliku mogućnost izbegavanja kontraindikacija u naporu uz permanentnu korekciju jednog programa za različito utrenirane vežbače. Jedan program može se koristiti kao dijagnostika, prevencija, korekcija, terapija, rekreacija, sportska rekreacija i sport, što ukazuje na neophodnost formiranja trenažne tehnologije. vezbanjeizdravlje.rs

Improvizacija i opšte znanje maskiraju zonu rizika i realno stanje organizma kojeg treba tretirati. Tehnologija je poznata i u drugim strukturama i podrazumeva sublimirano znanje i iskustvo inkorporirano u vrednosni sistem ka željenom cilju. Tako je i u trenažnoj tehnologiji neophodna korespondencija znanja i iskustva i sa drugim oblastima, a dominantno mesto pripada medicinskim naukama. Izučavanje mogućnosti organizma, bez obzira na tehnološki napredak opreme, ukazuje na raskoš bioloških potencijala. Granica moći organizma nije izmerena. Postoje samo merne vrednosti kao što su sportski rezultati koji se svakog dana pomeraju. Najmanje što jedan organizam može da uradi jeste da ostvari sportski rezultat, a najveće je samoisceljenje. Tu se meri moć i snaga organizma, zato se i nameće pokret kao osnovno sredstvo, a ne cilj. Sreća stanuje u zdravlju i zdravlje utiče na sreću.

Potrebe i način da se rešava hipokinetički sindrom motivišu formiranje trenažne tehnologije. Tehnologije imaju zadatak da izmere vrednosti, realan cilj i način kako se do njega dolazi. Vrednost tehnologije jeste u tome da se izbegnu kontraindikacije i da se ostvari rezultat. Budućnost se ne čeka, ona se priprema. Zato na budućnost možemo uticati. Trenažna tehnologija jeste proces vežbanja navika koje imaju realne vrednosti i stručnost. Trenažna tehnologija mora biti stručno i naučno vođena. Improvizovani rad daje improvizovani rezultat. Da bismo izbegli posledice potreban je multidisciplinaran pristup i korigovanje praktičnih programa na osnovu saznanja i naučne kritike. Jedan program zastareva za tri godine. Trenažna tehnologija ostvaruje značaj tako što tačno definiše program, predviđa posledice, daje rešenje, prati nastale i uočava dolazeće probleme. Ukoliko ne definišemo i ne izmerimo problem, nećemo ga ni rešiti.

Čovek do pedesete godine, okvirno, ima izraženiju socijalnu radoznalost, a posle pedesete godine teži ka socijalnoj uređenosti. Pokušaj uređenosti otkriva niz problema i loših navika koje čoveku mnogo znače. I loše navike uveseljavaju čoveka. Čovek je toliko napredovao da je sve ostalo ugrozio. Čovek lečeći svoj život ozbiljno ugrožava svoju prirodu i okolinu. Vežbanje je neophodno i svakodnevno. Formiranje zdravih navika ide logično i postepeno. Svakog dana treba se posvetiti programu koji je fiziološka potreba organizmu. Takvi programi su često dosadni jer se ponavljaju. Kvalitet ovih programa čini ambijent izazvan pokretom koji direktno stimuliše funkcionalne sposobnosti u organizmu. Aktivnosti se zato planiraju od minimalnih do optimalnih mogućnosti. Fiziološki minimum primene programa bio bi dva puta nedeljno, a što ujedno predstavlja i sociološki maksimum. Kada bude dovoljno dva puta nedeljno pojaviće se dnevna aktivnost pojačana i čovek već počinje da osvaja prostor kontrakcijom mišića, a ne klatnom i silom zemljine teže. U takvom stanju pojaviće se prva potreba za jutarnjim ili popodnevnim vežbanjem od 20 do 30 minuta u zavisnosti kakav je fiziološki tip. Kada to prevaziđete, imaćete potrebu za aktivnim vikendom jer ćete osetiti potrebu za prirodom: suncem, vodom, vazduhom. Kada to prevaziđete pojaviće se potreba za aktivnim godišnjim odmorom. Kada sve to prođete, izabraćete sport kojim ćete se rekreirati. Taj ciklus traje od tri do pet godina u zavisnosti od biološkog tipa organizma, fiziološkog i funkcionalnog formiranja. Najčešći pokušaj bavljenja rekreacijom jeste sport. U takvim aktivnostima vrlo često dolazi do povrede što uslovljava odustajanje. Kontraindikacije u naporu izražene su kod bivših sportista. Motorna kora sve pamti i ne zaboravlja. Inpulsi iz motorne kore idu intenzitetom kako su se formirali i ne mogu da prepoznaju funkcionalne sposobnosti u organizmu. Usled nespretnosti i realnih nemogućnosti incident je neizbežan, zato se i kaže da se samo na formirani fizički status mogu primenjivati programi sportske rekreacije i sporta. Iz tog razloga neophodna je dijagnostika i adaptacija na napor. Prepoznavati šanse, a nemati osećaj mogućnosti, uslov je za povredu ili neki jači incident. Zato se često i primenjuje program motorne reedukacije gde se mere, kultivišu i formiraju motorne radnje. Usvojene motorne radnje kreativno se unapređuju i teže ka jačem i kvalitetnijem eksponiranju.

Cilj u vežbanju jeste ojačati radno polje mišićne grupe, a ne uvećanje poprečnog preseka mišića. Cilj u vežbanju je da posle treninga vežbač ode odmorniji nego što je došao, i to objektivno bez obzira na subjektivnu ocenu. Na vežbanje utiče klima, temperatura, nadmorska visina, ishrana, doba dana itd. Raspoloženje i vežbanje retko idu zajedno. Vrlo često umoran i neraspoložen čovek uradi trening koji ga osveži i obraduje ili kada smo raspoloženi za trening on bude ispod očekivanja. Zato nemojte raspoloženjem i stanjem meriti da li da vežbate ili ne – već uvek vežbajte. Posle dužeg vremena kontinuiranog vežbanja doći će ravnoteža i prirodna potreba za tim, a ne obaveza i želja. Bolovi i neprijatnosti šetaju po telu usled degenerativnih promena, nezalečenih povreda i neophodno je da prođe vreme da se u radnom polju i intenzitetu formira fizički status.

Karakteristike organizma su složene i raskošne. Posmatranja osnovnih karakteristika svakog organizma imaju za cilj unapređenje merenja kroz efikasnost programa. Svojstvo organizma, merena kroz genetsku osnovu, određuje kakav mu ritam i način vežbanja najviše odgovara. Ova podela naročito je bitna kod sportskih programa jer jutarnji trening se primenjuje na spreman organizam. Reč je o fiziološkom buđenju i funkcionisanju organizma. Primetili ste da ljudi različito reaguju na doba dana ili godišnje doba. Vrlo često ujutro su mrzovoljni, ne mogu da doručkuju, piju kafu kao stimulans buđenja, osete pad pritiska i vlažnost vazduha. Sve osobine raspoloženja usko su vezane za fiziološki proces u organizmu i genetiku. Fiziološki tip nije vrlina niti mana, već stanje. Takođe se razlikuje hronološka i fiziološka starost, jer mera za čoveka nije 24 sata nego njegov biološki sat i način života. Zato se i zdrave navike formiraju prema karakteristikama organizma. vezbanjeizdravlje.rs

S obzirom na to da su standardi društvenog ponašanja uređeni i tu ne možemo mnogo uticati, naše slobodno vreme možemo organizovati. Redovno vežbanje vezbanjeizdravlje.rs svaki dan otkriva nedostatke i istražuje mogućnosti. Kad čovek usvoji jednu naviku ona će mu pomoći da otkrije put realnih vrednosti i moći. Svako vežbanje ujutro, pre drugih aktivnosti, otkriva mane prethodnog dana: odmor, zamor, hrana, piće, razgovori, društvo i sve to kao kroz filter prođe kroz čoveka. Kakva je večera takav vam je jutarnji trening i volja i kvalitet. Kada dođe vreme za vežbanje i vi ga odložite, organizam počinje da sanja da vežba. Bolje je odvežbati nego nastaviti ležanje u nekom polusnu. Čovek ne primećuje svoje navike i spoljašnji izgled. Tek kada se nađe u drugom ambijentu i uslovima shvati da postoje ograničenja koja mu nisu jasna, naročito kod bivših sportista. Da bi stvorili karakter u vežbanju morate biti uporni.

Najteže je stvoriti karakter, to znači da ste došli do realnog saznanja i kvaliteta koji vam značajno podiže stil, komfor i kvalitet života. Karakter je uslov da vežbanje bude potreba, a ne obaveza. Odnos prema vežbanju je volja, a način vežbanja je karakter. Česta su pravila i saveti da kad vam bude bolje ili prođe bol, dođite da vežbate. Pravilo je da bi ti bilo bolje da bi prošao bol, vežbajte – ali na odgovarajući način. Neće se ništa kvalitetno samo od sebe desiti. Čovek se vremenom navikava na bol i patnju i tako pripada grupi sličnih. Ostaju samo uspomene i sećanja kako je to nekad bilo.

Organizam običnog čoveka funkcioniše na sledeći način: sve pamti i osluškuje. Savremen čovek živi u izobilju stresa i stresogenih interakcija. Sva ta stanja i produkte kojim je izložen, organizam mora da metaboliše. Organizam reaguje na sve postavljene uslove i to sa tačnom merom da reši problem odnosno odgovori na namere. U takvom ambijentu organizam je izložen pritisku ka otuđenju od prirodnih, racionalnih, komfornih i harmoničnih vrednosti. Sve više uzima ulogu u rešavanju problema i sve većih zahteva. Organizam počinje da se muči, a čovek počinje da uživa u takvom načinu života. S obzirom na to da je za ovakvo stanje neophodna energija, koja se unosi hranom i pićem, organizam mora da troši ono što mu se ponudi, a ne ono što bi mu prijalo. Vremenom se taj odnos pretvara u standard, niti čovek odustaje, niti organizam očekuje. Počinje jedan pravi sukob onoga što je suštinski organizam i ono što od njega savremen čovek traži. U početku organizam kroz količinu hrane kompenzuje svoje potrebe, delom skladišti oko vitalnih organa i velikih mišićnih grupa kao rezervu za ono što je moguće da će doći kao zahtev. U takvom stanju agresivnosti, organizam je na nižem stepenu senzibilnosti jer su receptori uslovljeni potrošnjom kiseonika u jedinici vremena. Potrošnja kiseonika u jedinici vremena direktno utiče na funkcionalni status kojim se meri kvalitet fizioloških vrednosti. Jedini način da se podigne kvalitet života jsete podizanje funkcionalnih i fizioloških vrednosti u organizmu. Nedostatak ovakvog ambijenta stvara ambijent malaksalosti i bezvoljnosti. Ovakvo stanje prepoznajemo kao umor. Ne menjajući navike umor prelazi u hroničan zamor, hroničan zamor potražuje direktne stimulanse unesene alkoholom, duvanom i hranom. Svako konzumiranje alkohola, duvana i hrane koje nije u skladu sa realnim biloškim potrebama, već sa načinom života, smatra se toksičnim stimulansom.

Toksičnost je dakle iznuđeni stimulans uslovljen načinom života. Zapuštenost prirode organizma prelazi u trovanje. Vremenom ovakvo stanje, sa već narušenim kvalitetom života, narušava zdravlje. Vrlo često umornom čoveku lekar ne može naći dijagnozu za lečenje, ali će za sigurno vremenom doći do toga. Suštinska vrednost koju je čovek napustio je priroda. Jedini način da se priroda stimuliše je pokret. Pokret je dakle sredstvo, a cilj je organizam u adekvatnom fizičkom statusu. Doći do tog nivoa nije jednostavno. Posle četrdesete godine čovek gubi metaboličku zaštitu ukoliko ne vežba. Dete začećem i rođenjem ima 100% prirode na raspolaganju, to je ta endokrina zaštita i fiziološki, funkcionalni ambijent. Vremenom sa rastom i razvojem slabi, i u četrdesetoj godini praktično jedini stimulans ostaje pokret da se neophodni enzimi, hormoni, oligo strukture izluče ili dogode. Dakle, u svakom danu organizam treba stimulisati pokretom da bismo dobili zdrave navike kojih ima malo. Loše navike se formiraju po inerciji i čovek ih sa zadovoljstvom koristi sve dok ne naruši zdravlje. Zdrave navike je teže prihvatiti iako su prirodnije. Vrlo često način života savremenog čoveka, prouzrokovan brojnim faktorima rizika i stresa, u suprotnosti je od onoga što organizmu prija. Zato se često i kaže da je zdrav život dosadan, a zdrava hrana bljutava.

Taj fenomen formirala je savremena civilizacija. Organizmu je potrebno malo da bi vratio mnogo. To malo čovek je napustio davno i kroz svoje depresivno, psihosocijalno stanje formirao čitav niz pravila, zakona, koja su neprirodna i pogrešna. Ne treba bolest da bude početak brige o zdravlju, niti odsustvo bolesti znači zdravlje. Čovek navikama uređuje jedini prirodni ambijent za organizam, i kad doživi prva prava zadovoljstva nikad ih više neće napustiti. Tad zdrav život postaje potreba, a ne obaveza. Tako se i formiraju socijalne grupe prema nivou socijalnog ponašanja. Ne kaže se slučajno „sa kim si, onakav si“. U namučenom stanju organizam je sve više izložen maltretiranju, trovanju i mučenju, i kao takav ne može da „veruje“ čoveku, i stvara odbrambene mehanizme stimulisane preko šećera, nikotina, kolapsa, nesvestice. Tako upozorava da je blizu veći incident. U čoveku se praktično odvija jedan rat između mogućnosti izbora i navika. To je savremen čovek ili čovek ovog vremena – on živi, stvara, raduje se u totalnom neskladu i nepoverenju sopstvenog organizma. Taj paralelni svet odiše mučenjem i razapinjanjem čoveka. Pohlepa, gramzivost, zavist, sujeta, licemerstvo i parapsihologija osobine su koje se danas vezuju često za vrline. Organizam čoveka kome je intelekt dominantan jeste drugačiji. Da bi kreativnost uma i stanje zadovoljstva bilo potpuno mora se voditi računa šta, koliko i kako se konzumira. Tu se učešće materija podređuje pravim vrednostima čoveka, upravo kao dopuna. Čovek teži savršenstvu i to je normalno, čovek istražuje, stvara, radi, unapređuje se i to je normalno. U takvom stanju lako je predvideti da sve ono što bi konzumirao na silu i po nagovoru izaziva reakciju mučnine jer je u neskladu sa realnim potrebama. Ne treba zaboraviti da je u svakom čoveku ogroman potencijal koji se koristi ili pogrešno ili zanemarljivo malo. Normalno je za čoveka da prirodu organizma i spoljni svet uskladi i podredi višim saznanjima i vrednostima. To stanje ne dolazi slučajno, niti maštom. Život je realan. Sve te relacije stimulišu se, stvaraju i neguju i trenažnim tehnologijama. Trenažne tehnologije vezbanjeizdravlje.rs imaju za osnovni cilj da se transfer kiseonika podigne na nivo koji je po genetskom potencijalu poželjno stanje. U tom ambijentu osetljivost svih sistema raste, tako da su sva čula u organizmu pojačana. Na tom nivou pravi se osetljivost za oligoelemente i detektuje toksin. Pokret je, dakle, neizbežan. Fizički status znači: stanje organizma, koji ima dovoljno „snage“ za 24 časa. Čovek vrlo često nema snage ni za san, tako se pojavljuje zamor koji prelazi u hroničan umor. Hroničan umor se kompenzuje toksinima. U ambijentu adekvatnog fizičkog statusa organizam prepoznaje svoje mane i vrline. Vrline usavršava, a mane odbacuje. Organizam „zna“ gde je slab, iscrpljen, povređen i u tu zonu šalje potrebnu energiju. Priroda organizma jeste usmerena ka samoisceljenju odnosno revitalizaciji tamo gde je ona najpotrebnija. Kod svakog disbalansa povređuje se obolelo mesto i razvija se degenerativni proces. Umorni, zapušteni, namučeni ljudi sve su više stvarnost i realnost. Nasmejan, vedar i radostan čovek jeste retkost. Čovek sve manje ima snage da se obraduje i doživi radost pa i život postaje težak, te čovek kao da ga otaljava. Zna se i zašto i kako i koliko samo što se čovek teško odriče formiranih loših navika. Navika na glupost je brža i efikasnija. Kreativnost lenjosti nema kraja i ima loš rezultat. Kada mašta zameni realnost, lako je depresijom plašiti ljude. I strah ima svoju biohemiju, nema reakcije koju organizam ne prepozna i ne zabeleži. Kad počne strahom da se pokreće, onda počinje u strahu i da živi. Nespretnost za akciju kompenzuje se strahom. Destruktivan sistem ponašanja se formira i da ne osetimo dok se posledice ne pokažu. Formirani sistem veoma je složen i direktno određuje nivo kvaliteta života, kao i sistem socijalnog ponašanja. Zato se u borbi sa destrukcijama treba prikloniti jednostavnijim programima koji stvaraju očigledan i merljiv kvalitet. Radikalno rušite sistem koji vas uništava, sistematski gradite sistem koji vas osvežava.

Neotkriveni resursi u organizmu utiču na stvaranje vitalnosti. Čovek pravi drugačije kriterijume i kategorije kada je zdrav u odnosu na to kad je ugrožen. Lenji ljudi su uglavnom destruktivno kreativni. Kreativnost lenjosti pravi kategorije i kriterijume koji nemaju kraja. Kako usvojiti pravilne vrednosti, kako ih plasirati i kako napraviti kriterijume i kategorije vrednosnog sistema koji je merljiv, opipljiv i koji određuje suštinsku vrednost života – vrlo često su pitanja koja traže direktan odgovor. Odgovor zahteva vreme i napor. Jedinstvo psihosomatskog usko je vezano i određeno vrednostima koje jedino ima čovek. Pokret i kretanje kod svih živih organizama daje dijagnostiku i stanje zdravlja. Životinjski svet po pokretu daje informaciju o nemoći (bolest, povreda) ili snazi i moći, odnosno zdravlju.

Suština povećanja fizičke radne sposobnosti čoveka leži, dakle, u povećanju njegovih aerobnih sposobnosti. Aerobne sposobnosti povećavaju se pravilno doziranim aktivnostima umerenog intenziteta. Lako se zaključuje da urbani čovek odgovor na mnoga pitanja može potražiti uključivanjem u procese organizovnih i stručno vođenih programa vežbanja. Mnogo puta se dešava da se ljudi ad hoc uključuju u tzv. rekreativne aktivnosti tipa igranja fudbala ili odlaska u teretanu, koje su de facto tipične anaerobne, i za nepripremljene osobe visoko rizične aktivnosti koje organizam uvode u još veći stres. Zbog toga veoma je značajno da aerobno vežbanje, usmereno na poboljšanje fizičke radne sposobnosti, bude pravilno dozirano i precizno kontrolisano tokom čitavog njegovog trajanja. Želja se mora korigovati, jer je vrlo često nerealna.

U savremenim uslovima urbanog života potreba čoveka za organizovanjem fizičkih aktivnosti sve je veća. Napredak nauke i tehnologije kretanje čoveka potpuno minimizuje, čime se maksimizuje potreba za planskim i sistematskim zadovoljavanjem prirodnih filogenetskih kretnih nužnosti. U realizaciji te potrebe presudno mesto imaju škole i fitnes klubovi. Uloga škola jeste u tome da decu i omladinu pre svega upoznaju sa značajem telesnog kretanja – vežbanja, i da ih osposobi da se u kasnijem životu samostalno bave nekim oblikom fizičke aktivnosti. Međutim, kako je u aktuelnom trenutku našeg društva školsko fizičko vaspitanje u velikoj krizi i nije u stanju da realizuje sve postavljene zadatke, vodeću ulogu u prevenciji zdravlja stanovništva, tj. podizanju fizičke radne sposobnosti, imaju fitnes klubovi. Fitnes centar kao favorizovano mesto gde je moguće naći odgovore na pitanja iz oblasti potrebe i mogućnosti kretanja, podrazumeva pre svega pored opremljenosti i stručno osposobljene instruktore koji su upućeni, edukovani i osposobljeni za rad sa osobama sa problemom hipokinezije. Poslednjih godina zabeležena je „poplava“ različitih fitnes, bodi-bilding, aerobik i sličnih studija za rekreaciju građana. Među njima ima onih dobro organizovanih, sa programima zasnovanim na nauci i stručnoj realizaciji, ali i onih koji nude svojevrsnu „prevaru“ oličenu u raznim nestručno postavljenim i vođenim programima. Glavno uporište takvih programa obično je dobra reklama koja kao ciljnu grupu obuhvata nedovoljno edukovane i senzacionalističkim informacijama zasute pojedince. Glavni nedostatak tih nestručno vođenih programa  jeste slab izbor sadržaja kretanja uz neadekvatno doziranje i praćenje vežbanja. Trenažna tehnologija vezbanjeizdravlje.rs usmerena je prvenstveno na organizovano aerobno vežbanje sa ciljem povećanja fizičke radne sposobnosti čoveka sa hipokinetičkim sindromom. Trenažna tehnologija vezbanjeizdravlje.rs precizno dozira opterećenje, koriguje program i izbegavaju se kontraindikacije u naporu.